Pošaljite nam e-mail
Postavite našu stranicu u bookmarkZAŠTO JE POTREBAN SUSTAV OSPOSOBLJAVANJA ZA RAD NA SIGURAN NAČIN U PODUZEĆU?
Lidija Loborec - 8.10.2008 18:16:40
Nakon sudjelovanja na Okruglom stolu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu 2008.g. donosimo stav Ergonomike o temi provođenja osposobljavanja zaposlenih za rad na siguran način koji je u najvećem dijelu prihvaćen kao zaključak skupa. Zašto je potreban sustav osposobljavanja za rad na siguran način u poduzeću?
Iako se u Zakonu o zaštiti na radu i pratećim podzakonskim aktima na temu osposobljavanja za rad na siguran način spominju samo «plan i program» osposobljavanja, zapravo se radi o «sustavu osposobljavanja za rad na siguran način». Da bi osposobljavanje postiglo krajnji cilj potrebno je postupak osposobljavanja u poduzeću definirati na način da bude jasan svim sudionicima te da je utvrđen pravilan redoslijed osposobljavanja. Taj način obuhvaća organizacijski oblik i metodologiju osposobljavanja, etape osposobljavanja, programske smjernice i razine programa koji se primjenjuju, sudionike osposobljavanja, didaktički oblikovane medije preko kojih se prenose sadržaji osposobljavanja, način provjere osposobljenosti i materijalne dokaze o osposobljenosti. Postići da radnik bude svjestan rizika koji se javljaju pri radu, da bude motiviran za čuvanje vlastitog života i zdravlja, te za čuvanje sredstava koja su mu povjerena za rad – zadatak je koji zahtijeva mnogo zalaganja, strpljivosti i upornosti. Zapravo to je trajan zadatak ako poslovodstvo poduzeća vodi računa o ekonomičnosti poslovanja na dulje staze i želi sačuvati radnu sposobnost svojih radnika. Na poslovodstvu je da odluči hoće li u poduzeću razvijati kulturu rada i pozitivne stavove svih zaposlenih prema sigurnom načinu rada; kako onih starijih koji će morati mijenjati ranije loše navike, tako i kod novih, mladih koji moraju već na početku naviknuti na pravilan način rada. Upravo to je razlog zbog kojeg treba osposobljavanje za rad na siguran način sustavno provoditi, a sustav obuhvaća sve kategorije zaposlenih – od predsjednika Uprave do izvršitelja najjednostavnijih poslova.
Uspostava sustava u poduzeću
Sustav osposobljavanja za rad na siguran način uspostavlja se u više etapa i prelazi u trajnu djelatnost u poduzeću. Pri tom se mora poštivati ovaj redoslijed:
- I. etapa - provodi se osposobljavanje managementa - ovlaštenika poslodavca više razine
- II. etapa – provodi se osposobljavanje neposrednih ovlaštenika poslodavca uz poseban program za instruktore praktičnog osposobljavanja
- III. etapa - provodi se osposobljavanje izvršitelja poslova.
Programi za sudionike I. i II. etape osposobljavanja propisani su posebnim Pravilnikom, a programi za neposredne izvršitelje poslova izvode se iz procjene opasnosti i razlikuju po sadržaju i složenosti ovisno o vrstama poslova koje radnici – izvršitelji poslova obavljaju u poduzeću.
Za sudionike I. etape programi obuhvaćaju stjecanje samo teorijskih znanja uključivo provjeru tih znanja (za određene kategorije sudionika poslodavac može internim aktom utvrditi samo obvezu prisustvovanja osposobljavanju, bez provjere znanja).
Za sudionike II. etape programi obuhvaćaju stjecanje teorijskih znanja uz obveznu provjeru tih znanja a za neke kategorije sudionika poslodavac može utvrditi internim aktom obvezu i praktičnog osposobljavanja, dok je inspektoru pri nadzoru omogućeno da prema potrebi ili vlastitom nahođenju provjeri praktičnu osposobljenost bilo kojeg neposrednog ovlaštenika poslodavca.
Treba dodati da neposredni ovlaštenici uz obvezne programe propisane Pravilnikom o programu, sadržaju i načinu provjere znanja poslodavaca ili njihovih ovlaštenika iz područja zaštite na radu (NN 69/05) moraju svladati i programe osposobljavanja namijenjenih neposrednim izvršiteljima poslova za dio radnih procesa kojim rukovode i nadziru. U suprotnom bi im se mogla desiti neugodna situacija da svom radniku ne znaju dati ispravan odgovor na pitanje koje radnik može postaviti dok se priprema za provjeru znanja.
Za sudionike III. etape programi obuhvaćaju stjecanje teorijskih znanja o opasnostima i mjerama zaštite pri obavljanju poslova na koje su raspoređeni, provjeru tih znanja. Rezultate teorijskog osposobljavanja treba evidentirati (zapisnikom ili izvješćem), a poželjno je da za svakog radnika bude izdana potvrda o položenom ispitu teorijskih znanja. Nakon teorijskog osposobljavanja, radnik uvježbava stečena znanja i sposobnosti na mjestu rada, pod nadzorom i prema uputama ovlaštenika – instruktora praktičnog osposobljavanja radnika. Neposredni ovlaštenik - instruktor za uvježbavanje primjenjuje metodu koja odgovara složenosti poslova za koje obavlja praktično osposobljavanje. Nakon provedenog praktičnog uvježbavanja neposredni ovlaštenik poslodavca – instruktor kontrolira kako radnik obavlja poslove koje je uvježbao i daje ocjenu praktične osposobljenosti. Svojim potpisom na listi za ocjenu praktične osposobljenosti potvrđuje da je pravilno proveo cijeli proces praktičnog osposobljavanja. Listu praktične osposobljenosti potpisuje i radnik čime potvrđuje da je praktično uvježbao sve sadržaje osposobljavanja koji su navedeni u listi.
Oblici osposobljavanja
Pri odabiru organizacijskog oblika osposobljavanja valja voditi računa o tome da se radi o odraslim sudionicima osposobljavanja, pa treba poštovati andragoške odrednice. Organizacijski oblici osposobljavanja podrazumijevaju mogućnosti primjene različitih oblika osposobljavanja kao primjerice :
- Predavanja uz primjenu DVD ili Power Point prezentacija za pojedine skupine sudionika,
- konzultativno-instruktivnu nastavu za pojedince ili manje skupine sudionika,
- samoobrazovanje uz primjenu pisane dokumentacije za osposobljavanje,
- korištenjem interaktivnih programa osposobljavanja ili putem pristupa internetu (e-learning),
- te različitim kombinacijama tih oblika.
Odabir oblika osposobljavanja uvjetovan je organizacijskim ustrojem poduzeća (disperziranost na više lokacije, smjenski rad, obrazovni nivo sudionika osposobljavanja i slično). Slika prikazuje neke od priručnika i interaktivnih CD-a za osposobljavanje.
I Europska praksa pokazuje da se teorijskom osposobljavanju kao pripremi za praktično osposobljavanje pridaje značajna pozornost što se može uočiti prema uvijek novim sadržajima koji se pojavljuju na različitim medijima. Najčešće se koriste interaktivni programi s cjelovitim sustavom osposobljavanja, od izbora obrazovnih sadržaja prema područjima rizika ili konkretnim zanimanjima i poslovima, do izbora pitanja i automatske obrade rezultata nakon provedene provjere teorijskih znanja. Slika lijevo pokazuje neke od priručnika i interaktivnih CD-a za osposobljavanje.
Obvezno su uključeni sadržaji koji pomažu instruktorima osposobljavanja radnika u provođenju osposobljavanja i motiviranju za primjenu pravila zaštite u praksi. Na slici lijevo prikazani su sadržaji osposobljavanja za područje mehaničkih rizika, a na slici desno su automatski odabrana pitanja iz kojih se sklapa test za provjeru teorijskih znanja u skladu sa sadržajima
Preduvjeti za kvalitetnu provedbu praktičnog osposobljavanja
Preduvjet za kvalitetnu provedbu praktičnog osposobljavanja su sadržaji koje će radnik dobiti i svladati u dijelu teorijskog osposobljavanja. Sadržaji programa osposobljavanja moraju biti tako koncipirani da odgovaraju stvarnim organizacijskim i tehnološkim uvjetima u poduzeću i da «pokrivaju» ukupan obujam svih rizika na svim poslovima koje radnik treba obavljati u skladu s potrebama radnog procesa. Istovremeno je potrebno paziti da sadržaji koje radnik treba svladati ne budu preopširni, jer prevelika količina podataka smanjuje mogućnost razumijevanja i prihvaćanja potrebnih znanja.
Podjela i sadržaji programa osposobljavanja
Da bi se postigao potreban balans količini i kvaliteti sadržaja osposobljavanja, programi se izrađuju u tri razine:
- Opći program
- Temeljni programi
- Posebni programi
Opći program daje sadržaje zajedničke svima bez obzira na poslove koji se obavljaju (propisi kojima se regulira obveza osposobljavanja, prava i obveze poslodavca i radnika u provođenju zaštite na radu i sl.)
Temeljni programi sadrže teme koje se odnose na pojedina područja opasnosti, štetnosti i napora utvrđenih procjenom opasnosti i na odgovarajuće mjere zaštite. Kombinacijom tema pokrivaju se rizici kojima je radnik izložen na poslovima koje obavlja (primjerice, ako su za poslove u okviru radnog mjesta brusača utvrđena područja mehaničkih opasnosti, opasnosti od električne struje, štetnosti od prašina metala, buke, te napori pri ručnom prenošenju tereta, radnik će u sadržajima osposobljavanja dobiti upravo te teme). Međutim, ponekad se temeljnim programima ne mogu obuhvatiti detalji potrebni pri radu s nekim specifičnim strojevima ili tehnološkim operacijama, ih je potrebno dopuniti posebnim programima.
Posebni programi sadrže vrlo precizno navedene rizike i sigurne postupke pri radu i zapravo su važan podsjetnik neposrednom ovlašteniku – instruktoru pri provođenju praktičnog osposobljavanja.
Dakle, kompletan sadržaj osposobljavanja daje opći program s odgovarajućom kombinacijom tema temeljnih programa i eventualno dodatkom pojedinih posebnih programa. Na taj način izbjegava se mogućnost nedovoljno ili preširoko zastupljenih sadržaja osposobljavanja i svaki sudionik osposobljavanja dobiva potrebna znanja za siguran rad na onim poslovima koje obavlja.
Po istom principu slaže se i kombinacija testova za provjeru teorijskih znanja i provodi se provjera teorijskih znanja. Radnik koji je zadovoljio na provjeri znanja ulazi pripremljen u proces praktičnog osposobljavanja, a njegov neposredni ovlaštenik – instruktor mora od stručnjaka zaštite na radu dobiti pregled programa s temama i znati kakve je rezultate radnik postigao u teorijskom dijelu osposobljavanja. Ti podaci su neposrednom ovlašteniku vrlo važni jer ga usmjeravaju na one teme kojima u praktičnom osposobljavanju treba posvetiti veću pažnju.
Provođenje praktičnog osposobljavanja
Neposredni ovlaštenik dobiva potrebna znanja za provođenje praktičnog osposobljavanja svoje skupine radnika u okviru vlastitog osposobljavanja za instruktora praktičnog osposobljavanja. Osnovna pravila za racionalno i brzo uvođenje radnika u praktičan rad sadržana su u četiri stupnja:
- priprema radnika za poučavanje (pobuđivanje interesa i motiviranje za pozitivan stav prema primjeni sigurnih postupaka pri izvođenju radnih operacija)
- objašnjavanje radne operacije i pokazivanje načina rada (poželjno ponoviti bar dva puta)
- izvođenje radne operacije od strane radnika uz korekcije koje daje instruktor (poželjno ponoviti koliko je potrebno puta)
- samostalno izvođenje radne operacije uz nadzor instruktora.
Iako na prvi pogled izgleda da ovakav pristup zahtijeva previše angažmana neposrednog ovlaštenika – instruktora, on se višestruko isplati, jer se izbjegava stjecanje pogrešnih navika radnika i brzopleti postupci koji u najvećem broju slučajeva dovode do ozljeda na radu i gubitka mnogo više vremena nego što je uloženo u ispravan način praktičnog osposobljavanja.
Iz toga proizlazi da je najpovoljnije i metodološki najispravnije da ocjenu praktične osposobljenosti za svakog radnika daje njegov neposredni ovlaštenik. Međutim, ocjena može biti objektivna jedino ako on prati ponašanje radnika u svakodnevnoj operativi, kad radnik i ne primjećuje da ga njejgov instruktor nadzire. Budući da definicija učenja glasi da je to «promjena ponašanja», ocjena praktične osposobljenosti treba odražavati koliko je radnik zaista prihvatio spoznaje o ispravnom i sigurnom načinu rada i koliko primjenjuje takav način rada u praksi.
Organiziranje posebne ispitne situacije za provjeru praktične osposobljenosti ne daje objektivnu ocjenu, jer je jasno da će radnik znajući da se ocjenjuje njegovo ponašanje raditi na najsigurniji način, ali je vjerojatno i moguće da će u svakodnevnoj operativi postupati drugačije.
Ovakav način ocjene praktične osposobljenosti ima i drugu pozitivnu stranu. Znajući da je odgovoran za usvajanje sigurnog načina rada i ponašanja radnika neposredni ovlaštenik – instruktor potruditi će se da kvalitetnije obavi taj zadatak i osposobljavanje se neće pretvoriti u formalno potpisivanje liste za ocjenu praktične osposobljenosti kao što je to za sada čest slučaj. Istovremeno takav način praktičnog osposobljavanja je i provediv u slučajevima kad su radnici disperzirani na različitim lokacijama, kad je fluktuacija radnika učestala i kad se mijenjaju vrste poslova za koje radnici trebaju biti praktično osposobljeni (primjerice graditeljska djelatnost, šumarstvo i niz drugih).
Teško je u praksi zamisliti da jedan stručnjak zaštite na radu zadužen za osposobljavanje može stalno biti na raspolaganju većem broju neposrednih ovlaštenika – instruktora na različitim lokacijama kako bi sudjelovao u ocjenjivanju praktičnog osposobljavanja radnika, tim više što se različiti poslovi koji takvo osposobljavanje zahtijevaju javljaju neovisno od plana aktivnosti stručnjaka zaštite na radu. postavlja se i pitanje troškova vezanih uz učestala putovanja stručnjaka za zaštitu na radu na sve lokacije gdje se radnici nalaze i gdje treba na mjestu rada obaviti njihovo praktično osposobljavanje. Ako se radi o stručnjaku zaštite na radu zaposlenom u poduzeću, mala je vjerojatnost da će poslodavac odobriti troškove takvih učestalih putovanja, a ako se radi o stručnjacima zaštite na radu ovlaštenih organizacija koje obavljaju osposobljavanje radnika, cijena osposobljavanja biti će znatno viša od dosadašnjih cijena i pitanje je da li će poslodavci moći i htjeti izdvajati tolika sredstva za tu namjenu. Rezultat takvog pristupa bi mogao biti formalno potpisivanje lista za ocjenu praktične osposobljenosti koja u stvari predstavlja jedini valjani dokument o provedenom osposobljavanju radnika za rad na siguran način.
Zašto se daje toliki značaj i prioritet osposobljavanju ovlaštenika poslodavca?
Upravo stoga što je dugogodišnja svjetska praksa dokazala da su uzaludni svi napori i ulaganja u tehničke mjere zaštite i druge oblike stvaranja sigurnih uvjeta rada ako izostane pozitivan primjer i utjecaj na radnike od onih koji u poduzeću organiziraju i vode radne procese, nadziru izvršenje poslova. Donja slika prikazuje sadržaj programa jednotjednog osposobljavanja na koje poslodavci redovito upućuju svoje majstore (u nas bi to bio poslovođa odnosno neposredni ovlaštenik – instruktor osposobljavanja).
)
U poznatom trokutu znati, moći i htjeti sva su tri elementa jednako važna, a kad se oni primijene na ovlaštenika poslodavca – posebice na neposrednog ovlaštenika (najčešće je to poslovođa) onda je izuzetno važno da on:
- svojim znanjem održi potreban autoritet (ne smije se desiti da radnik za više od svog pretpostavljenog odnosno da poslovođa ne zna mjere nužne za zaštitu od rizika kojima je radnik izložen);
- pokaže da može primijeniti znanja u praksi i uvježbati radnika ispravnim postupcima za samostalan rad;
- je motiviran za stvaranje i održavanje sigurnih uvjeta rada za svoje radnike, i da ih vlastitim pridržavanjem pravila zaštite na radu motivira da slije de njegov primjer.
Neposredni ovlaštenik – instruktor praktičnog osposobljavanja će biti uspješan ako ima podršku svojih nadređenih i ako su oni aktivno uključeni u sustav zaštite na radu. Priložena slika pokazuje primjer takve prakse u zemljama koje sustavno brinu o sigurnosti, očuvanju zdravlja i radne sposobnosti zaposlenih u poduzećima, bez obzira na tip vlasništva.
)
priredila: Lidija Loborec Rezo
Priloženi dokumenti
(za skidanje na Vaše računalo, pritisnite desnu tipku miša i odaberite 'Save link as...', 'Save target as...' ili slično, ovisno o pregledniku koji koristite.)
Pošalji komentar
